Lovecraft

utorak, 25.08.2009.

Necronomicon

Necronomicon je izmišljena knjiga u horror romanima H. P. Lovecrafta.

Spominje se prvi puta 1924. u njegovoj kratkoj priči The Hound. Opisana je kao magijski priručnik. Kao njen tvorac navodi se književni lik Ludi Arap Abdul Alhazred. Pisci August Derleth i Clark Ashton Smith citirali su Necronomicon u svojim djelima što je Lovecraft odobravao, smatrajući da će to doprinjeti zastrašujućem dojmu da knjiga doista i postoji. Ova nepostojeća knjiga tako je prerasla u mit. Nakon Lovecraftove smrti izdavači su tiskali mnoga izdanja naslovljena Necronomicon.

- iako mnogi smatraju da je knjiga izmišljotina i fantazija Lovecrafta kao što je on sam tvrdio, knjiga je kroz vrijeme prerasla u nešto više. Lovecraft kao tvorca knjige spominje Abdul-a Alhazred-a kojeg je zbog Necronomicon-a ubio nevidljivi demon usred bijela dana. Mnogi (uključujući) i mene sumnjaju da je Abdul Alhazred odnosno Ludi Arap uopće postojao. Sličnim se imenom koristio Lovecraft pri pisanju svojih ranijih djela i u predstava u kojim je u školi znao glumiti, a na kraju krajeva ime koje se spominje nije niti pravo arapsko ime. Stoga mnogi s pravom sumnjaju da je Ludi Arap uopće postoja i misle da je Necronomicon napisao sam Lovecraft. Iako se knjiga spominje kao fikcija to nije zaobišlo njezino spaljivanje i uništavanje. Dio latinskog prijevoda je spaljen o strane jednog pape, a prije spaljivanja knjiga je bila pohranjena u knjižari u Providenceu pod nadzorom Crkve slobodne volje koja je ukinuta. Nitko točno nezna gdje je knjiga, ali zna se da nije u cjelosti sačuvana, mnogi smatraju da se kopije originala nalaze samo u dvije knjižare na svijetu, a glasine kruže i da se nalazi u Vatikanu. U novijoj prošlosti je najpopularnija Simonova verija Necronomicon-a koja je izašla 1977. Pa iako je mnogi fanovi Lovecrafta odbacuju jer se u njoj ne spominju ključni elementi Lovecraftovih mitova, Cthulhu i poznati "Stari" koji su po pričanjima bili u originalima Necronomicona, već se nalaze druga bića i pojave preuzete najviše od starih Sumerana. Okultisti ipak koriste taj Necronomicon i vše od toga tvrde da djeluje...

O ovoj temi bi se još dosta moglo pisati, ali mislim da je ipak primjerenije da se čitatelji ovog bloga sami doluče da li žele dalje istraživati Necronomicon ili ne. Mogo bih spominjati puno knjiga i stavri koje su proizašle iz Lovecraftova uma a koje se može "bacati" na rub ludila i stavljati pod okultne teme...Tu se nalazi i famozni Kralj u žutom od Cahmbersa koji je bio jedan od štičenika Lovecrafta, čija je pjesma kasnije pretvorena u dramu i za koju se priča da čitanjem drugog čina čovjek može poludjeti...,ali pošto je tem ovog bloga Lovecraft i njegova djela, mislim da je bolje zadržati se na pričama a ne ulaziti u išta okultno, stoga neću stavljati nikakve linkove vezane uz Necronomicon ili ostale okultne skripte, jer iako su to njegova djela smatram da im nije mjesto u ovoj sferi i da bi možda bilo neodgovorno išta više izlagati na tu temu...stoga ostavljam čitateljima da procjene da li se iza Lovecrafta krije stvarno nešto okultno i tajnovito ili su to tek priče...

25.08.2009. u 18:35 • 0 Komentara • Print • #

Michele Houellebecq - H.P.Lovecraft:protiv svijeta,protiv života

Jezik: Hrvatski
Broj stranica: 270
Uvez: Meki
Dimenzije: 12,0 x 17,5 cm
Težina: 221 g
Nakladnik: Zagrebačka naklada
Godina izdanja: 2006.
Jezik izvornika: francuski

Howard Phillips Lovecraft bio je hipohondrični, opsesivno rasistični pustinjak i čovjekomrzac, već i za svoje vrijeme reakcionarnih i zastarjelih nazora. Čovjek koji je dijelio mudre književne savjete, ali ih sam nije slijedio, često je proglašavan književno bezvrijednim psihopatom koji naprosto bilježi svoje košmare. Bez obzira na sve to, oko njegovog se djela posmrtno stvorio pravi kult koji do danas ne samo da nije oslabio, već sve više raste.

U eksplozivnom i promišljenom spoju, jedan od najkontroverznijih pisaca današnjice osvrće se na lik i djelo jednog od najkontroverznijih pisaca jučerašnjice, bacajući posve novo svjetlo na razloge Lovecraftove loše reputacije, pokazujući pri tom vlastitu erudiciju, inteligenciju i osjećaj za psihologiju.
Uz Houellebecqovo viđenje, u Lovecraftov košmarni svijet možete zaviriti uz tri kraće priče: Snovi u vještičinoj kući, Iza zidova sna i On, prvi puta prevedene na hrvatski.

- zadnja knjiga koja je izašla na našem tržištu i u kojoj se radi o Lovecraftu i njegovim djelima, vjerojatno trenutno ima najviše primjeraka te knjige u knjižarama pošto je i najnovija...

- preporučio bih svima da ovu knjigu ostave za kraj, odnosno nakon što pročitaju sva djela od Lovecrafta ili barem ona koja su namjeravali pročitati. Knjiga je dobro napisana i podjeljena je u nekoliko poglavlja, rekoh bi zanimljiva i onima kojima inače nisu zanimljivi horori. Houellebecq u knjizi opširno govori o svemu vezano uz Lovecrafta, govori o njegovom životu, o njegovim inspiracijama i radu, o njegovim snovima pa i o njegovoj obitelji. Mada sve knjige koje sam dosad naveo imaju nekakve bilješke ili biografiju o Lovecraftu na kraju, ova je zapravo najbolja i najopširnija i iz nje se može najviše saznati. Ako pročitate ovu knjigu saznat ćete zašto se Lovecraft već u 20 -tim godinama osjećao kao starac i koji su mu književnici bili uzor, a tko su pak bili njegovi štičenici, saznat ćete kakv je bio njegov utjecaj na književnost i zbog čega je zamrzio New York u kojem je boravio neko vrijeme dok je bio oženjen i zašto je postao rasist (ako niste znali, Lovecraft baš nije obožavao druge rase i druge nacionalnosti, najviše je mrzio mulate,mestike i ostale "mješance" kako bi ih on sam nazivao, zato nije ni čudno da su upravo neki negativni likovi, ubojice i luđaci iz njegovih priča bili crnci i "mješanci". Uvijek bi crnac pisao sa velikim početnim slovom C, što je moglo ukazivati njegovu rasističku i mizantropsku narav). Obično se znao diviti visokim i plavim ljudima, kao što je on znao reći "nordijske rase", a ni Hitler mu nije bio stran što više može se reći da je Lovecraft bio nekako zadivljen Hitlerom). Vjerojatno vam se čini da sam ovom sad izjavom sve otkrio o Lovecraftu, no sam razlog njegova ponašanja leži dublje, zato vam preporučam da stvarno nabavite knjigu i pročitate ju i vidjet ćete zašto je postao takav. Glavni razlog mog prijedloga da ovu knjigu pročitate zadnju je taj da probate izbjeći predrasude o Lovecraftu prilikom čitanja, jer smatram da je nužno, osobito pri čitanju prvih djela Lovecrafta, biti usredotočen na samo djelo, a ne misliti kada je Lovecraft to napisao i s kojom namjerom. Istina da će knjiga rasvjetliti Lovecraftov život i da će čitatelji uvidjeti da on ipak nije bio tolko "grozan" ,ali na kraju ipak ostaje individualno mišljenje od čitatelja do čitatelja.

Nakon kakvih 100-tinjak stranica vezanih za Lovecrafta moći ćete pročitati njegove 3 najnovije prevedene priče, mada mislim da je jedna od tih već prevedena u knjizi "Dagon" .Prva i najdulja priča jest Snovi u vještičinoj kući, a govori o studentu koji je bio fasciniran matematikom i fizikom, a čuo je glasine da su u jednoj kući blizu njega živjela žena koju su svi smatrali vješticom i koja je uspjela prelaziti iz jedne u drugu dimenziju. Poprilično strašna priča koju preporučam čitati kasno navečer uz ugašena svjetal za potpun učinak...:)...tu je još priča Iza zidova sna koja je već prevedena u Dagon-u. To je kraća priča koja govori o primitivnom čovjeku koji je živio u brdima,a koji je unatoč svojoj primitivnosti spoznao astralni svijet kojim je mogao putovati. Na posljetku zavraša u ludnici, a za te sposobnosti saznaje mladi student koji pokušava više saznati o tome. Zadnja priča se zove On, možda baš zato što govori o Lovecraftu (barem koliko se da naslutiti), priča je isto kratka a sastoji se od kakvih 50% opisa New Yorka noću u kojem je Lovecraft neko vrijeme živio i o 50% fikcije u kojoj Lovecraft upoznaje starca za kojeg se ispostavlja da je magičar i zbog čega na posljetku Lovecraft skoro pogiba....

Poslije priča slijedi redoslijed Lovecraftovih djela i popis onih koji su izašli u Francuskoj i Hrvatskoj, a na kraju možete i pročitati sve važnije pojmove iz Lovecraftovih priča iz kojih ćete saznati sve o glavnim likovima, tajnovitim mjestima i knjigama i općenito svemu vezanom uz Lovecrafta...

Rade Jarak

Crna mijena

Vidjeh u knjižari: Houellebecq piše o Lovecraftu, mala džepna knjiga. Izdavač, Zagrebačka naklada, poznata po Lovecraftovim prijevodima. Nisam mogao vjerovati: Houellebecq je napisao esej, i to o nikome drugome, nego o Lovecraftu! Hej! Protrljao sam oči, pogledao ponovo, uzeo knjigu u ruke, pročitao tekst s korica. Stvarno. Istina je. Houellebecq versus Lovecraft. Kakve veze imaju ta dvojica pisaca, osim što su im možda prezimena prilično dugačka? Ipak, mora postojati nekakva veza, iskrsla onamo gdje se najmanje očekuje, pomislio sam i kupio knjigu. Sad, tri dana nakon čitanja, mogu reći da, iako se na koricama knjige njihovi likovi grafički pretapaju, oni ipak nemaju nikakve međusobne veze kao autori. (Osim možda samog tog solidnog eseja koji je temelj knjige.) Uzgred, još su tiskane i tri Lovecraftove novele i dana je opsežna bio i bibliografija, korisna za obožavatelje Lovecrafta.

Houellebecq - u onim knjigama koje sam pročitao - podsjećao me u najbolju ruku na Sartrea, doduše na prevrnutog Sartrea, kao izvrnutu rukavicu, ali njegova socijalna ili antisocijalna tematika, začinjena s malo pornografije, bila je takva. Kakve veze takav jedan pisac – pisac druge razine s ogromnim tržišnim uspjehom – može imati s Lovecraftom, koji je pisac od formata, pravi autor treće razine? Nikakve.
Osim možda u nekakvom rasizmu, u koketiranju s rasizmom. Osim tog rasističkog, pseudofašističkog stupora kojega je, možda, Houellebecq skupio od Lovecrafta. Premda nisam čitao Lovecraftovu korespodenciju - na koju se Houellebecq poziva i koja je vjerojatno bila temelj njegova «koncepta». O tome nikad nisam ništa naslutio u Lovecraftovim djelima. Osim toga Lovecraft je umro 1937. i već tada – kako navodi Houellebecq – osuđuje Hitlera i smatra ga opasnim šarlatanom. Dakle, više od dvije godine prije rata, a da je poživio duže, sigurno bi prošao kroz katarzu i shvatio svoju ogromnu zabludu, kao i dobar dio Amerike, uostalom. Dosta o tome, jer to nipošto nije tema ovog teksta.

Lovecraft je pisac treće aristokratske razine. I sam siromašni aristokrat, nikad mu nije bilo stalo da se komercijalizira, i na kraju, nakon nesretno propalog braka sa Soniom Greene, vraća se iz New Yorka u svoj dekadentni Providence i tamo u društvu vlastitih tetaka završava «velike tekstove» (sve odreda mali tekstići od pedesetak stranica). Nikad ništa nije kako treba prodao, nikad se nije komercijalizirao, nikad nije pravio ni najmanji kompromis što se tiče pisanja, tek nakon smrti postao je poznat... itd.itd. Pravi, klasični, čistokrvni pisac, pisac po impostaciji, kao što sam spomenuo u eseju Tri razine književnosti.
Uvijek je čeznuo za Europom, ali njegov Providence, stari protestansko-puritanski kraj, bio je europskiji od Europe. U blizini je stvarni Salem, pa zatim Lovecraftov izmišljeni Arkham i niz drugih mističnih lokaliteta.

Houellebecq je fasciniran piscem koji je sušta suprotnost njemu samome, jer nije stekao nikakvu slavu, nije zaradio nikakave vile i imanja, ali ipak danas postaje sve popularniji, pravi kultni pisac. Klasa za Houellebecqa, koji tek sa svoje pozicije, u svom eseju, polako sluti što književnost zapravo u svojim najvišim sferama jest i naslućuje ona područja kreativnosti koja će njemu (Houellebecqu, kao i njegovom pandanu Sartreu) biti zauvijek nedostupna.
Lovecraft je kod nas prevođen, koliko mi je poznato tek u zadnjih deset godina. Prvo «Planine ludila», pa jedna zbirka priča, u međuvremenu sam nabavio i par zbirki na engleskom. Od onih priča koje sam pročitao meni su daleko najbolje Dunwichski užas i, malo poznata (kao da nije Lovecraftova) In the Walls of Eryx. Sam Dunwichski užas posebno je svojim magičnim dodirom oplemenio Borges, dodavši mu nove dimenzije koje ga uklapaju u povijest svjetske mitologije, obradivši ga u priči There Are More Things, što je klasični, majstorski primjer obrade tuđeg djela (može se pročitati u zbirci El Libro de Arena).
Očito je da je Lovecraft ipak ono što Houellebecq nije. I da čak i nakon velikog uspjeha, bogatstva i književne slave, postoji jedan mali prostor (treća razina) u kojoj vlada čista kreacija i koju Houellebecq nije nikada dostigao. Tamo je zadnji stadij književnosti, Crna mijena, L'Oeuvre au Noir, čisto alkemijsko zlato.

U svijetu u kojemu više ne postoji nikakav konsenzus, ni mode, u kojemu se povijest odavno ispremiješala, postoje samo pojedinci i njihovi uvjerljivi ili manje uvjerljivi svjetovi. Izreka «stil je čovjek» danas vrijedi više nego ikad. Shvatio je to i Houellebecq i posredno aludirao, pišući o svom idolu Lovecraftu poput Salieria koji piše esej o Mozartu. Ali, Houellebecq ipak nije «stil», nego samo «koncept».

25.08.2009. u 17:58 • 0 Komentara • Print • #

Dagon i druge priče

Pišem ovo uz znatan mentalni napor budući da od noćas mene više biti neće. Bez prebijene pare, i pri kraju sa zalihama lijeka koji, samo on, čini život podnošljivim, mučenje više podnositi ne mogu. Bacit ću se s ove mansarde dolje na prljavu ulicu. Nemojte misliti, zbog moje ovisnosti o morfiju, da sam ja neka slabotinja ili degenerik. Kada pročitate ove na brzinu naškrabane stranice možda budete pogodili, iako nikad u potpunosti shvatiti nećete, zašto ja moram imati zaborav smrti. Bilo je to najednom od najotvorenijih i najmanje prometnih dijelova širokoga Pacifika kada je teret čiji sam ja bio nadzornik pao u ruke njemačkoga razarača. Veliki je rat tada bio na samome svojemu početku, a oceanske sile Huna ne bijahu se potpuno srozale na dno, tako da je naše plovilo postalo legitimni plijen, dok smo mi, njegova posada, kao ratni zatvorenici bili tretirani sa svim poštenjem i brigom. Tako je liberalna, zaista, bila disciplina naših tamničara da sam ja uspio pobjeći, sam u malom čamcu s vodom i zalihama za dosta vremena.

Knjiga ima 172 strane i u mekom je uvezu.

- knjige više nema na policama u knjižarama, izdavač je "Plava rijeka" no mislim da je niti oni više nemaju, ako imate sreće možete ju nać preko osobnih oglasa, na aukcijama ili u antikvarijatima...

- ova knjiga se sastoji od čak 11 priča, a mišljenje u vezi tih priča varira, pa ljudi govore da se među tih 11 priča može naći pravih remek djela isto kao i bezvezarija. Ja knjigu osobno nisam pročitao, ali namjeravam uskoro, pa ću onda i dopuniti ovaj sadržaj. Za sada ću samo navesti priče koje se nalaze u Dagon-u

- Dagon, Polaris, Glazba Ericha Zanna, Bezimeni grad, S onu stranu zida sna, Izjava Randolpha Cartera, Činjenice glede pokojnog Arthura Jermyna i njegove obitelji, Bijeli brod, Slika u kući, Stablo i Ulica

25.08.2009. u 17:43 • 0 Komentara • Print • #

Reanimator i druge priče

Jezik: Hrvatski
Broj stranica: 215
Uvez: Meki
Dimenzije: 12,0 x 17,5 cm
Težina: 179 g
Nakladnik: Zagrebačka naklada
Godina izdanja: 2003.
Jezik izvornika: engleski

Prvi put na hrvatskom, u ovoj su knjizi sakupljene najbolje i najznačajnije priče velikog, ključnog autora horrora, Howarda Phillipa Lovecrafta. Pored naslovne priče, po kojoj je rađena najuspjelija filmska ekranizacija nekog od njegovih djela, možete pročitati i legendarnu priču Zov Ctulhua, koja je odgovorna za stvaranje cijelog fandoma okupljenog oko Cthulhu mitova, a tu su i Vrebajući strah, njegov jedini SF Boja iz svemira i Užas u Dunwichu, kao i autobiografski esej u kojem sam Lovecraft govori o svom djelu. Nezaobilazno štivo za sve ljubitielje horror i pulp literature, djela koja su oblikovala literarni pojam užasa i mašte koja je neizbrisivo obilježila popularnu književnost

- knjiga je dostupna u nekim većim knjižarama, ali isto tako broj primjeraka ove knjige kod nas pada kao i kod romana Planine ludila...

- ovo mi je prva knjiga od Lovecrafta koju sam pročitao, a treća po izlasku, prva je kao što znate bila Planine ludila, a druga je "Pickmanov model" koja nema zasebno izdanje već je izašla u Monolithu 002 sa još nekim horor i SF pričama, stoga ju nisam uvrstio u zasebni post. Stoga da krenemo na Reanimatora. Knjiga se sastoji od nekoliko priča, prva i po meni najbolja u toj knjizi jest Reanimator koji govori o dva znanstvenika koja su se počela baviti oživljavanjem ljudskih tijela i pokusima na ljudima, do kuda je to dovelo pročitajte u knjizi...knjiga još sadrži 4 priče od kojih su tu poznati Zov Cthulhua koji je pokrenuo cijelu lavinu polemika, mitova, pa čak i određen broj kultova, samim time je ta priča dobila puno na promociji i popularnosti, pa sam i ja sam saznao za Lovecrafta upravo preko te priče. Inače priča govori o drevnom Cthulhu-u koji "spava" u potonulom gradu R'yleh-u i kojeg je slučajno skupina pomoraca probudila...tu su još i Dunwichski užas koji je također dio Cthulhu mitova i jako zanimljiva knjiga,ne smije se zaboraviti niti Vrebajuća strava koja je najkraća od svih priča u knjizi, ali zato ništa manje zanimljiva i zastrašujuća.Za kraj sam ostavio po meni najstrašniju priču u knjizi i jedini SF koji je napisao Lovecraft Boja iz svemira, a govori o jednoj cijeloj obitelji koja je dobila određenu vrstu "blagostanja" padom meteora na njihovo zemljište koji ih je na kraju uništio, ovu priču bih preporučio svima, čak i onima koji ne vole horore ili Lovecrafta...također bi preporučio onima koji se žele baviti Lovecraftovim djelima ili još nisu pročitali ništa od Lovecrafta da pročitaju "Reanimatora" jer će vas ta knjiga uvesti u Lovecraftov svijet, ako pitate većinu čitatelja reći će da se unutra nalaze najveća dostignuća H.P.Lovecrafta...

U priči Herbert West: Reanimator, Lovecraft opisuje tek preminulog Afroamerikanca:

"Bio je to oduran, gorili sličan stvor, s abnormalno dugim rukama koje nisam mogao ne nazvati prednjim šapama, i licem koje je prizivalo pomisli na neizrecive tajne Konga i lupanje tam-tamova pod sablasnim mjesecom. Truplo je sigurno izgledalo još gore za života -- ali na svijetu je mnogo ružnih stvari."

25.08.2009. u 13:08 • 0 Komentara • Print • #

Planine ludila

Izdavač: Zagrebačka naklada
Originalni naziv: At the Mountains of Madness
Prevoditelj: Marko Fančović
Datum izdanja: 1998.
Broj stranica: 197
Uvez: Meki
Format: 120x180
Jezik: hrvatski

Ekspedicija na Južni pol u tajanstvenim, ledom okovanim prostranstvima neispitanog kontinenta otkriva ogromne planine, i u njihovom podnožju nalazi čudnovate fosile neobjašnjivog podrijetla. Nakon užasne oluje, ostatak ekspedicije nalazi opustošen logor i neke nepojmljivo jezive stvari... Dvojica članova ekspedicije, koji su nakon toga preletjeli neispitane planine, vraćaju se nakon neobjašnjivo mnogo vremena i odbijaju reći što su s one strane vidjeli; jedan od njih je duboko potresen, a drugi mora biti smješten u umobolnicu zbog sloma živaca. Ovo je priča o tome što su oni tamo vidjeli; o užasnim tajnama, stvarima starijim od čovječanstva, i nečemu što bi svačiji um poremetilo - nečemu što se krije u Planinama ludila.

- ova knjiga se može nabaviti u svim većim knjižarama, mada je više nema u nekim knjižaram u kojima se prije mogla kupiti,vejrojatno zbog slabog interesa javnosti...

- knjiga predstavlja jedan od malobrojnih Lovecraftovih cjelovitih romana, iako je prva koja je izašla na tržište u Hrvatskoj, ne bih onima koji se tek susreću s Lovecraftovim radom nju predložio kao prvu knjigu koju moraju pročitati. Jedan moj poznanik je rekao da su Planine ludila za dva broja lošije od ostalih priča koje je napisao, ja ne bih išao tako daleko nego bih rekao da je roman drugačiji od ostalih njegovih djela, isto bih mogao reći da je tim romanom vjerojatno ušutkao sve one koji su govorili kako Lovecraft nema dobrih opisa u svojim pričama, jer mislim da je ovim romanom dokazao da ima...

Žarko Milenić

Howard Phillips Lovecraft (1890-1937) se ovim kratkim romanom prvi put reperezentativno predstavlja hrvatskim čitateljima. Poznat je prevashodno kao jedan od američkih predstavnika proze natprirodnog i nastavljač duge tradicije proze kakve srećemo primjerice u djelima njemačkih romantičara, te u gotskim romanima engleskih pisaca. Osim više uzora Lovecraft ima i više sljedbenika. Lovecraftov veliki prethodnik je Edgar Alan Poe, a veliki nastavljač Ray Bradbury. Ono što povezuje djelo ove trojice američkih pisaca je da su se okušali u više književnih rodova, a da su najbolje domete dali u pričama. Nadam se da nećemo dugo čekati i na hrvatskom jeziku objavljivanje Lovecraftovih priča poput "Outsider" ili "Pickman's model". Za svu trojicu se vezuje dvojba pripada li bar dio onoga što su na pisali u SF ili ne. Možemo se složiti da je od njih upravo Lovecraft najesefičniji i to najviše u ovom romanu. Osobno bih lako uvrstio mnoge Bradburyjeve priče u SF, što ne važi za Poea čiju prozu smatram čistom fantastikom. Poea možemo obilježiti kao oca moderne detektivske priče, ali SF-a nikako.

Roman "U planinama ludila" (At the Mountains odf Madness), je kao knjiga objavljen prvi put tek 1964. godine.

Lovecraft u svom romanu spominje Poea (1809-1849) pogotovo poznati Poeov roman "Avanture Gordona Pimma" koji s romanom "U planinama ludila" ima sličnosti. Uočljiva je u oba autora ovih dviju kratkih romana, poetičnost i sklonost nadnaravnom. U oba slučaja srećemo motiv izgubljenih svjetova vrlo čest u znanstvenoj fantastici toga vremena. Spomenimo samo roman "Iščezli svijet" (1912) slavnoga Conana Doylea (1859-1930). Lovecraftov roman je pisan u prvom licu, a pripovjedač je geolog. Istodobno se Lovecraft ovdje pokazuje i kao izvrstan poznavatelj biologije, posebice paleontologije, te mitologije.

U vrijeme kad je tridesetih godina ovoga stoljeća pisan roman "U planinama ludila" Antarktik je bio velika nepoznanica. Na ovom tajnovitom kontinentu je smještena radnja ovog uzbudljivog romana. Pri pomisli na misteriozni Antarktik mnogi će odmah pomisliti na film Johna Carpentera "Stvar" drugu filmsku verziju priče Johna Campbella Jr. "Tko to ide" (1934). Prvu verziju je snimio Howard Hawks 1951. godine. Antarktik je bio i poprište zbivanja mnogih romana toga vremena. Spomenimo samo roman Johna Tainea (1883-1960) "Najveća pustolovina" (1929) koji govori o otkriću grada pod antarktičkim ledom iz koga nehotice bivaju oslobođena čudovišna stvorenja nastala kao plod genetičkih pokusa. Inteligentna stvorenja koja Lovecraft opisuje u svom romanu živjela su i u moru i na kopnu. On ih naziva Prvijenci prema djelu "Necronomicon" Abdulaha Alhazreda. Stvorenja koja Prvijenci isprva koriste kao sluge, a koja se okrću protiv njih su demonski Shogoti. Sličan motiv srećemo u romanu Lovecraftovog suvremenika Karela Čapeka (1890-1938) "Rat ljudi i daždevnjaka" (1936).

"U planinama ludila" jedan je od rijetkih SF djela nastalih tridesetih godina ovog stoljeća koja i danas nalazi svoje čitatelje. Lovecraftovom poetičnom stilu ne možemo naći zamjerke. S druge strane, ovaj uzbudljivi roman je današnjim čitateljima zanimljiv i kao uspješan spoj znanstvene fantastike i horora. Ovaj hibrid je ponajviše zaživio na filmu, a najpoznatiji je primjer filmski serijal "Alien" čiji tvorci su se, izvan svake dvojbe, nadahnuli i Lovecraftovim već odavno klasičnim djelom.

25.08.2009. u 12:56 • 0 Komentara • Print • #

Dostupna literatura

- kao što sam već prije naveo, Lovecraft je autor mnogih priča, a neke su produkt njegovih snova. Međutim puno tih priča nije preživjelo do danas, neke su uništene kroz vrijeme, a neke je Lovecraft sam spalio jer je smatrao kako nisu dobre, većinu svojih priča su on i njegovi štičenici objavljivali u časopisu "Weird tales"...

Weirdtales.net

kronološkim redom ću navoditi knjige koje su izašle na području hrvatske uz moje vlastito mišljenje o tim knjigama...

ponedjeljak, 24.08.2009.

Zanimljivi linkovi

Cthulhulives.org

- zanimljiv blog koji se temelji na proučavanju Cthulhu mitova, izradi skulptura i proučavanju povijesnih činjenica Lovecrafta i njegovih priča

Dagonbytes.com

- mjesto gdje će te naći najveću zbirku Lovecraftovih priča koje su u cijelosti dovršene i sačuvane

Hplovecraft.com

- vjerojatno najveća i najbolja stranica koja govori općenito o Lovecraftu kao osobi i objektivno sagledava neka njegova djela

Biografija

Howard Philips Lovecraft

(Providence, 20. kolovoza 1890. - Providence, 15. ožujka 1937.) je američki pisac horora, fantazije i znanstvene fantastike, žanrova koje je često kombinirao unutar jedne pripovijesti. Za života je imao relativno malo publike, no imao je ogroman utjecaj na moderne pisce fantastičnog horora, unutar kojega je postao kultna ličnost. Cthulhu Mythos i poznati Necronomicon njegove su tvorevine.

Mladost

Lovecraft je rođen 20. kolovoza 1890. u 9.00, u svom obiteljskom domu na adresi Angell Street br. 194 (sada 454) u Providenceu, Rhode Island. Bio je jedino dijete Winfielda Scotta Lovecrafta, putujućeg prodavača nakita i plemenitih metala, i Sarah Susan Phillips Lovecraft, čije je američko rodoslovno stablo potjecalo još iz kolonije u zaljevu Massachusetts, 1630. Oba su njegova roditelja bila u tridesetim godinama i to im je bio prvi brak, što je bilo neobično u to doba. Kad je Lovecraft imao tri godine, otac mu je doživio psihotični napadaj na poslovnom putu u Chicagu te je doveden u mentalnu bolnicu Butler u Providenceu, gdje je ostao do kraja života. Umro je od sifilisa kad je Lovecraft imao osam godina.

Lovecrafta je, stoga, odgajala majka, njegove dvije tete (Lillian Delora Phillips i Annie Emeline Phillips) i njegov djed (Whipple Van Buren Phillips). Bio je čudo od djeteta: u dobi od dvije godine recitirao je poeziju, dok je cjelovite pjesme pisao već sa šest godina. Djed je poticao njegovo čitanje, nabavljajući mu klasike poput Tisuću i jedne noći ili dječje verzije Ilijade i Odiseje. Također, djed je u njemu pobudio interes za čudne stvari pripovijedajući mu originalne priče gotičkog horora. Njegova se majka, s druge strane, brinula da bi ga te priče mogle uznemiriti.

Kao dijete, Lovecraft je bio vrlo boležljiv; djelomice zbog toga, i djelomice zbog svoje nedisciplinirane i svađalačke naravi, nije pohađao školu sve do navršenih osam godina, no povukli su ga nakon samo godinu dana. U međuvremenu je intenzivno čitao i učio kemiju. Napisao je nekoliko samo-tiskanih publikacija u malom broju primjeraka, počevši 1899. s The Scientific Gazette. Četiri godine kasnije, vratio se u javnu školu.

Whipple Van Buren Phillips umire 1904. godine nakon ozbiljnih poslovnih gubitaka. Lovecraftova obitelj osiromašuje zbog lošeg upravljanja njegovim nasljedstvom i prisiljeni su preseliti se niže u ulicu na kućni broj 598 u mnogo manji i neudobniji stan. Gubitak roditeljskog doma bio je težak udarac za Lovecrafta, u tolikoj mjeri da je neko vrijeme pomišljao na samoubojstvo. 1908. je doživio živčani slom, zbog čega nije nikada primio svoju srednjoškolsku diplomu. Taj ga je neuspjeh jako razočarao i bio uzrokom njegove sramote, između ostaloga i zato što nije mogao studirati na Sveučilištu Brown.

Kao tinejdžer, Lovecraft je pisao fikciju. Neko se vrijeme posvetio poeziji i esejima, da bi se 1917. godine vratio fikciji s dorađenijim pričama kao što su Grobnica (The Tomb) i Dagon. Ova druga je ujedno i njegovo prvo profesionalno objavljeno djelo; pojavilo se u časopisu Weird Tales 1923. godine. Također, u to je vrijeme počeo stvarati svoju golemu mrežu korespondenata - a prema duljini i učestalosti svojih pisama spada među najveće pisce pisama 20. stoljeća. Na njegovu su popisu ljudi za dopisivanje, između ostalih, bili mladi Forrest J. Ackerman, Robert Bloch (Psiho) i Robert E. Howard (serijal Conan Kimeranin).

Nakon dugotrajne histerije i depresije, Lovecraftova je majka primljena u istu bolnicu gdje joj je umro suprug. Usprkos tomu često je pisala sinu, i ostali su bliski do njene smrti 21. svibnja 1921. nakon komplikacija tijekom operacije žučnog mjehura. Lovecraft se od gubitka nije nikad potpuno oporavio.

Brak i New York

Ubrzo nakon majčine smrti Lovecraft je posjetio konvenciju novinara amatera gdje je sreo Soniu Haft Greene. Rođena 1883., bila je Židovka ukrajinskog podrijetla i sedam godina starija od njega. Vjenčali su se 1924. i preselili u Brooklyn, New York City. Očaran, Lovecraft se nakratko oslobodio svojih mizantropskih okova, oduševljeno svima objavljivao svoj brak ne skrivajući sreću i fasciniranost velikim gradom, no to nije dugo potrajalo. Sonia je ubrzo izgubila posao, što je ostavilo dalekosežne posljedice na njihov život. Lovecraft, neprilagođen ekonomiji u američkom stilu, nikako nije uspijevao naći posao. Osim toga, zamrzio je život u New Yorku i stvorio temelje svoje rasne netrpeljivosti, promatrajući golemu zaposlenu imigrantsku populaciju. Sonia je našla posao u Cincinnatiju; Lovecraft ju nije pratio. Ona ga je i dalje nesebično financirala, čak i kad je našla drugi posao u Clevelandu - no neizbježno se na kraju dogodilo. U travnju 1926. Lovecraft se vraća svojim tetama u Providence, nikad potpuno dovršivši proces razvoda sa Soniom. Prema Michelu Houellebecqu, "njegov je život tada završio, dok je njegovo pravo djelo tek počinjalo". Lovecraft nije više upoznao ni jednu drugu ženu.

Povratak u Providence

Sve do 1933. godine Lovecraft je živio u "prostranoj smeđoj viktorijanskoj drvenoj kući" u Ulici Barnes br. 10 (To je adresa dr. Willetta u priči Slučaj Charlesa Dextera Warda (The Case of Sharles Dexter Ward). Doba nakon povratka u Providence, posljednje desetljeće njegova života, bilo je ujedno i najplodnije. U to je vrijeme napisao svoje najpoznatije kratke priče (uglavnom za Weird Tales) kao i opsežnija djela poput Slučaja Charlesa Dextera Warda i Planina ludila (At the Mountains of Madness). Često je lektorirao djela drugih autora ili čak pisao za njih (Brežuljak, Krilata smrt i Dnevnik Alonza Typera).

Usprkos svom trudu koji je ulagao u pisanje, Lovecraft je postajao sve siromašniji. Bio je prisiljen seliti u manji smještaj s preživjelom tetom, a teško ga je pogodilo i samoubojstvo Roberta E. Howarda. 1936. godine dijagnosticiran mu je rak crijeva, uz lošu probavu od koje je stalno patio. Usprkos agoniji i snažnim bolovima zadržao je uljudnost i dostojanstvo do kraja, ostavivši time utisak na bolničko osoblje.

Howard Phillips Lovecraft umro je 15. ožujka 1937. u Memorijalnoj bolnici Jane Brown, u Providenceu.

Njegovo je ime prvotno zabilježeno na obiteljskom nadgrobnom spomeniku, pokraj roditelja. To njegovim obožavateljima nije bilo dovoljno, pa je 1977. godine grupa pojedinaca skupila novac za zaseban spomenik na groblju Swan Point na koji su uklesali njegovo ime, datum rođenja i datum smrti, i frazu "I AM PROVIDENCE" ("Ja sam Providnost"), izvorno iz jednog od njegovih osobnih pisama. Lovecraftov je grob povremeno ispisan grafitima koji citiraju njegove poznate stihove iz Zova Cthulhua (izvorno iz Bezimenog grada):

"THAT IS NOT DEAD WHICH CAN ETERNAL LIE,
AND WITH STRANGE AEONS EVEN DEATH MAY DIE."

U hrvatskom prijevodu:

"NIJE MRTVO ONO ŠTO VJEČITOG JE SNA,
A U ČUDNIM EONIMA I SMRT UMRIJE

24.08.2009. u 18:25 • 0 Komentara • Print • #